Posmatrajući je, dala sam sebi zadatak da zamislim šta bih ja mogla raditi i kako bih mogla izgledati 2038. godine, u osvit svog 70-tog rođendana. Ako zanemarimo bitnu pretpostavku, da li ću tada uopšte postojati i činjenicu da ne vidim sebe kao klasičnu baku, kuvaricu mnogobrojnoj porodici, dadilju silnoj unučadi (ako Bog da), lokalnu torokušu, ispijačicu kafa, parkovsku šetalicu kučića, niti banjsku sedelicu, teško da sebe mogu zamisliti i kao poletnu tinejdžerku, ekstremnu sportiskinju, lepoticu sa naslovnice. A ona to sve jeste u svojoj 70-toj. I još više od toga…
Unuka patrijarha srpskog Varnave i ćerka komunističkih revolucionara i učesnika NOB, rođena prve posleratne godine, započela je snažnu umetničku karijeru u vreme mog rođenja. Slikarstvo, kojim se na početku opila, zamenila je za bodi art, odnosno pokret, mimiku, gest, do granice bola, insistirajući na osobenom jeziku kretnje tela igrača, akrobata, seoskih vračeva, tibetanskih kaluđera i šamana. Iscrpljivanje tela do same granice mogućeg, postala je osnovna karakteristika njenog života. Ta čarobnica performansa, savršenog transa u koji nas sve baca, bilo da zabada noževe između prstiju, leži u centru zapaljene zvezde petokrake, dozvoljava da je publika povređuje oštrim predmetima ili punih 736 sati nepomično sedi zureći u 1565 pari očiju koje se ispred nje smenjuju, uvek je prevazilazila utvrđene principe postojeće estetike umetnosti. Ta boginja žara i strasti, to čudesno biće koje prkosi svim psihofizičkim zakonitostima uvodeći nas preobražene i ogoljene pravo u središte njene duše je Marina Abramović.
Usudiću se i reći da pravih ljubavi ima samo nekoliko u jednom veku. Te snažne, burne, strasne ljubavi koje su ispisivale stranice novije istorije ostavljajući nam ih na divljenje i nadanje sigurno su i one između Kafke i Milene, Dalija i Gale, Sartra i Simon de Bovoar, Huana i Eve Peron, Stravinskog i Koko Šanel. Možda i još ponekog.
Kraj prošlog veka plesao je u ritmu ljubavnog performansa Marine Abramović i Uvea Lajzipna, poznatijeg kao Ulaj. Grandiozna osećajnost, razorna strast, vulkanska eruptivnost primalnih emocija i razarajući impulsi kreativnosti rađali su se i trajali godinama, stvarajući plodonosno savršenstvo njihovog trenutka, zabeleženo u večnosti. „Najveći problem u ovom odnosu je bio šta raditi sa dva umetnička ega? Morala sam da ostavim svoj ego po strani, kao i on, kako bismo stvorili hermafroditsko stanje bivstvovanja koje smo zvali self smrti”, rekla je svojevremeno Marina Abramović.
I kraj ove ljubavi bio je grandiozan. Pešice su krenuli sa različitih krajeva Kineskog zida, Marina od Žutog mora, a Ulaj iz pustinje Gobi, da bi se posle tri meseca putovanja i preko 2000 pređenih kilometara na sredini mosta, u kanjonu načičkanom budističkim, taoističkim i konfučijanskim hramovima u Er Lang Šanu, u Šenuu, u provinciji Šansi, 27. juna 1988. godine, sastali, zagrlili i rastali. Fotografije tog duhovnog i simboličnog susreta prikazuju Ulaja sa gustim brkovima i kačketom na glavi, kako se široko osmehuje i maše. Marina deluje tako sićušna, krotka i izgubljena u njegovom zagrljaju, sa zagonetnim osmehom koji pokazuje iscrpljenost i prikrivenu tugu.
Na pitanje prijateljice:„Zašto si raskinuo s Marinom, najveličanstvenijom ženom na svetu?“ Ulaj je odgovorio:„Mislio sam da zaslužujem manje“.
Svakako, Marina je zaslužila više, najviše, sve. I dobila je. A i mi sa njom.
Koliko je nenadanih, neverovatnih, šokantnih iznenađenja priredila u svom višedecenijskom nastupu, njen ovogodišnji iskorak ka dizajnu porcelana najmanje nas je začudio. Kao da je to bilo potpuno za očekivati. I napokon se desilo.
Najčuveniji proizvođač porcelana francuske oblasti Limož, kompanija „Bernardaud“, predstavila nam je kolekciju „Abramović Method, Misfits for the Table“ koju je prema svojim simboličnim „duhovima iz prošlosti“ dizajnirala naša Marina. O inspiraciji za svoju debitantsku kolekciju porcelana Marina kaže: „Za mene, čin obedovanja podrazumeva čistu jednostavnost, tako da sam koristila dekoracije koje su minimalne i lične. Jedan simbol iz kolekcije inspirisan je porodičnim grbom iz Crne Gore, odakle potičem. Scena u kojoj vuk jede jagnje, planeta Mars i na desno okrenuta vrana, veoma su stari simboli koji predstavljaju dragocen ratni grb moje porodice. Drugi dizajn, uzet je sa jednog od mojih umetničkih radova, nazvan „Golden Lips“ (2009). Na ovoj slici sam prekrila usta medom i zlatnim listićima. Oblik zvezdane posude veoma je značajan za moju ličnu istoriju. S jedne strane, crvena zvezda simbolizuje komunističku zvezdu, koja je bila deo slike koja se kompletno infiltrirala u moj život u bivšoj Jugoslaviji. Zvezda se nalazila na svakoj školskoj knjizi, bila je svuda ugravirana, na svim zidovima grada. U jednom od mojih najranijih performansa „Lips of Thomas“ (1975), urezala sam tu zvezdu na stomak žiletom. Bela zvezda dolazi od interesovanja i fascinacije kosmosom koju sam imala još od malena. Šta su crne rupe i galaksije, i kako one utiču na naš svakodnevni život? Bela zvezdana posuda je prikaz moje radoznalosti o univerzumu. Kako bih umirila zvezdu, napravila sam dva velika tanjira, srebrni i zlatni, koji predstavljaju mesec i sunce.“
Marina nikada ništa nije izigravala, ni u životu, niti u svojim javnim nastupima. Tako je i sa ovom kolekcijom. Crpeći inspiraciju iz tradicije i prelomnih životnih tačaka koje su je zanavek odredile i obeležile, čvrstom vezanošću za simbole prošlosti ukazuje na fenomen efemernosti ljudskog postojanja u vremenu i prostoru i na značaj hrabrosti u sprovođenju individualnih zamisli, ma koliko one bile teritorijalno ili emotivno uske i potpuno lične. Uvek je lično kod nje dobijalo internacionalnu dimenziju. To pokazuje i njena kolekcija porcelana. Porodični grb snažno personalnog značenja, zauzima centralnu poziciju sa univerzalnom simbolikom. Performans „Zlatne usne“, takođe, duboko intiman, ponuđen nam je na tanjiru, na dar, za uživanje, za prihvatanje, za korišćenje bez granica svesti.
Crvena zvezda petokraka, kao usud, pratila ju je celoga života, bez mogućnosti da je potisne, zaboravi ili prevaziđe. Nisam uspela shvatiti da li je ona izraz negativnih osećanja koje je prema tom simbolu revolucije gajila ili jednostavno neminovnost života koju je (ne)voljno prihvatila. Da li je petokraka košmar koji joj ne da mira ili sudbinski lanac koji ne dozvoljava da bude prekinut? Je li ona duh iz boce koji se periodično iskrada i obavija je sobom ili genetski kod zanavek upisan u njenoj DNK? Svakako, petokraka je neodvojivi deo njene porodične tradicije koja ju je kao avet opsedala i zanavek ostala urezana, ne samo u njenim mislima već i na njenom telu, a sada i na tanjirima koje je dizajnirala. I opet lično postaje opšte.
Kolekcija „Misfits for the Table“ („Neusklađena postavka stola“) potpuno je neuklopiva kao uobičajena postavka, jer svaki set ima drugačije veličine tanjira koji se razlikuju i po obliku, i po modelu, i po svojim dimenzijama. Kolekcije se mogu kombinovati za „neusklađenu“ večeru za dvoje ili se svaki set koristi za serviranje postavke za jednu osobu.
„Neko bi pomislio da se neusklađen set tanjira teško može iskoristiti, ali u stvari oni su veoma mnogostrani za bilo koju priliku. Ovi tanjiri pružaju mnogo kombinacija za različite obroke i postavke stola. Život nije savršen, pa zašto bi se vaše posuđe slagalo? U mom filmu „Abramović Method, Misfits for Table“, pokušavam da ilustrujem ovu činjenicu, tako što sam prikazala par u tri faze njihovog odnosa, tokom različitih zajedničkih obroka. Verujem da obrok uvek treba da predstavlja ritual, bez obzira na okolnosti“, naglašava Marina, i nastavlja: „Svi se mi bojimo samoće, ali ja mislim da ukoliko si sam sa sobom to znači da si sam sa svojim mislima i telom u sadašnjem trenutku. Za mene je bilo važno da napravim set tanjira koji će odobriti ovaj „osamljena večera za jednu osobu“ obrok, za koji mislim da može da bude veoma zadovoljavajući. Ima nešto tako tiho i potpuno prijatno u tome kada jedemo sami. Ovo je suštinski momenat u svakom životu i svako bi trebalo da ga iskusi sa istom količinom dostojanstva kao i kada jede u društvu.“
Malo davnašnje istorije, malo novije tradicije, malo savremenog impulsa, isprepleteno je u ovoj, ličnim dahom obojenoj, jednostavnoj, praktičnoj, minimalističkoj kolekciji porcelana u kojoj Marina Abramović, kao i mnogo puta do sada u potpunosti razotkriva sebe, svoje snove, želje i ljubavi.
Ne treba puno pričati o Marini. Ne zanositi se analizama i tumačenjima. Ne pokušavati prepričavati ili objašnjavati. Treba je gledati i pustiti da sama govori svojim pokretima, grimasama, pogledima. Upijati njenu energiju i njene reči. Gledajte sve Marine. „Prvu, koja je dete partizana, dva nacionalna heroja. Do nje je druga, devojčica koja je rasla bez dovoljno ljubavi, ranjiva, tužna, razočarana, i treća Marina koja ima duhovnu mudrost i može da se uzdigne iznad svega. Ta treća je moj favorit…“, kaže Marina, a ja vas ostavljam da joj se divite.